HANINFO – Zagađenje vode
Zagađenje vode je kontaminacija vodenih sistema (npr. jezera, reka, okeana, izdana i podzemnih voda). Zagađenje vode se javlja kad se zagađivači direktno ili indirektno ispuštaju u vodu bez adekvatnog tretmana za uklanjanje štetnih jedinjenja.
Zagađenje vode utiče na biljke i organizme koji žive u tim vodenim sistemima. U skoro svim slučajevima efekat je štetan ne samo za individualne vrste i populacije, nego za celokupnu biološku zajednicu.
Glavni zagađivači su otpadne vode, dok štetu sprečavaju sistemi za obradu otpadnih voda. Zagađenje vode može biti biološko, termalno, hemijsko i fizičko.Pod termickim zagadjivajem podrazumeva sa svako povišenje temperature staništa izazvano ljudskom delatnošću.
Većina reka, naročito u razvijenim zemljama sveta, postale su kanali otpadnih voda. Industrijske i komunalne otpadne vode prevazišle su kapacitete vodenih tokova, pa voda nije u stanju da te otpadne materije razgradi. Velike reke u Evropi nose tone štetnih supstanci (npr. soli teških matala: žive, olova, kadmijuma, te celuloznu pulpu, ulja, deterdžente i dr.), pa se ne mogu koristiti za piće i rekreaciju.
Nečistoće u vodi se razgrađuju pomoću razgrađivača. Međutim, ako su ti procesi neprirodni i voda opterećena velikim količinama štetnih supstanci, potreban je dovod rastvorenog kiseonika radi povećanih oksidacionih procesa. Zbog toga se smanjuje količina kiseonika potrebnog živim bićima (biljke, ribe i dr.). U krajnjem slučaju, nedostatak kiseonika dovodi do uginuća živih bića u vodi i takva voda postaje mrtva. U takvoj vodi mogu živeti samo anaerobne bakterije, koje mogu živeti bez kiseonika.
Potrošnja vode po stanovniku zavisi od nivoa standarda u određenoj državi i kreće se od 10 do 1.500 l/stanovniku na dan, a u izrazito razvijenim državama i više. Pesticidi, čija proizvodnja u svetu iznosi oko 25.000 tona godišnje, i soli teških metala ušli su u sve lance ishrane. Dokazano je da se koncentracija otrova povećava kroz karike lanaca ishrane, a kako se čovek nalazi na kraju tih lanaca, pripada mu najviše tih otrova. Danas su posebno zagađena i ugrožena priobalna mora u Evropi (Sredozemno, Jadransko i Baltičko) koja čine male zatvorene ekosisteme. Reke koje dotiču u ta mora donose tone otpadnih supstanci, pesticida, soli teških metala, deterdženata i dr.
Osim toga, znatne količine nafte i njenih derivata dospevaju u mora i okeane kao posledica udesa tankera i kvarova na naftnim platformama. Voda je nezamenjiva u velikom broju tehnoloških postupaka. Poznati su podaci o potrošnji tehnološke vode po jedinici proizvoda u nekim granama industrije. Ako se u vodene tokove ispuštaju fosfati i nitrati iz veštačkih đubriva, deterdženti iz domaćinstava i hemijske industrije te filtrat iz deponija otpada, tada te materije potpomažu rast vodenih algi, koje imaju izraženu potrebu za kiseonikom. Time se voda još više osiromašuje sa kiseonikom. Uginućem i truljenjem tih algi troše se i poslednje zalihe kiseonika u vodi, što dovodi do gašenja života.
Kako se sam proces zagađivanja vode teško može sprečiti, zaštita voda prvenstveno je usmerena na smanjenje uticaja otpadnih voda, u najboljem slučaju, potpuno otklanjanje ikakvog uticaja. To se radi kroz opšte ekološke mere (radne akcije, ekološki aktivizam), kao i kroz mere specifične za slučaj voda (obrazovanje pojedinaca na polju značaja vode za planetu Zemlju). U principu, najvažnije je sledeće:
– utvrđivanje kvaliteta vode i mogućnosti vodotoka da primi otpadne vode,
– registrovanje svih poznatih zagađivača, njihovu lokaciju i stepen zagađivanja,
– vršenje stalne kontrole otpadnih voda u blizini vodotoka,
– prečišćavanje otpadnih voda (takozvani sistemi za obradu otpadnih voda),
– izmeštanje industrije na mesta na kojima će zagađivanje biti minimalno,
– podizanje svesti pojedinaca o neophodnosti čiste i pitke vode.